Treba li vjerovati novim obećanjima koja se daju pred  svibanjske lokalne izbore? Treba li povjerovati istim onima koji su se tako lako odrekli svih dosadašnjih obećanja npr.ribolovnog pojasa, novog zapošljavanja,gospodarskog rasta čim su došli na vlast?

Ježim se vremena poslije ovih lokalnih izbora jer slutim da ćemo biti zapljusnuti lošim vijestima koje vlast za sada drži pod ključem.

Odluka o ulasku u EU, o krizi, o MMF-u, o pravnoj državi, o reformama, o inflaciji drže se vješto po ledom.

Zbog financijske krize, recesije, približavanje europskih izbora i ratifikacije Lisabonskog ugovora koji je ključn za proširenje ulazak Hrvatske u EU pretvorio se u čekanje Godota.

Sada čeka odluku češkog parlamenta o ratifikaciji Lisabonskog ugovora koja je odgođena za svibanj.Osim Češke takvu odluku mora donijeti i Irska, a i Poljska koja je već najavila da čeka Irsku. U Njemačkoj se čeka odluka Ustavnog suda o nekim pravnim aspektima teksta.Svi nešto mudruju ili odgađaju –jedino Hrvatska strpljivo čeka jer ako Češka kaže ne od proširenja nema ništa.

Čekamo i razrješenje najveće ekonomske krize koja nas je pogodila .Neki mi kažu da se na londonskom samitu u zabrinjavajućem tonu razgovaralo o hrvatskoj ekonomskoj stabilnosti.

Podsjećam da ove godine dospijeva otplata približno 12 milijardi eura glavnice i kamata. Oko šestina tog iznosa teret je države. Banke i domaća poduzeća početkom godine su jedva pribavili potreban kapital na svjetskom financijskom tržištu. Kako će biti dalje, nitko ne zna- jer se o tome šuti.

Poslovni ljudi su sve skloniji ideji da bi Hrvatska trebala potražiti pomoć Međunarodnog monetarnog fonda.  Hrvatska će morati između dva zla, s MMF-om na leđima ili bez njega morati odabrati manje. Odluka o ovom prevažnom pitanju neće doći prije lokalnih izbora, baš kao i mnoge druge nepopularne mjere.Vlast ih pred izbore nastoji izbjeći po svaku cijenu.

A poslije izbora – nemojte reći da niste znali.