nedjelja, kolovoz 29, 2010
I tu se približio kraj. Suđenje u predmetu protiv Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markačana na Haškom sudu započelo je 11. ožujka 2008 godine i sada konačno završava .Završnim riječima optužbe i obrane te konačnim donošenjem presude završiti će prvi stupanj ovog postupka.Kakva god bila presuda jedna strana će se žaliti.
Statistički gledano tijekom ukupno 303 dana suđenja svjedočio je 81 svjedok Tužiteljstva i 57 svjedoka obrane (25 za Gotovinu, 19 za Čermaka i 13 za Markača). Saslušano je i sedam svjedoka Vijeća.
Iznošenje završnih riječi počinje u ponedjeljak 30. kolovoza i trajat će do četvrtka 2. rujna.
Tužiteljstvu ima šest sati za iznošenje završne riječi, a timovi obrane imaju po dva i pol sata iznijeti svoju završnu riječ. Tužiteljstvo će potom imati jedan sat za pobijanje tvrdnji obrane, a obrana će imati ukupno jedan sat za repliku.
U završnom podnesku, Tužiteljstvo je predložilo kazne od 27 godine zatvora za Gotovinu, 23 godine za Markača i 17 godina za Čermaka.
Obrana je tražila da se sva trojica oslobode optužbi.
subota, kolovoz 21, 2010
Noel Malcolm: ‘Communists, not Ottomans, Are To Blame for Balkan Ills’
BalkanInsight.com | 19 August 2010 | By Jeta Xharra
It’s the legacy of the last 50 years, not the previous 500, that weighs on Balkan countries as they struggle to overcome a culture of corruption and clientelism, the British historian says.
Q: According to EU Progress reports, Balkan countries have common vices: corrupt political classes, nepotism, clans, complicity with the organized crime and non-functioning rule of law. Are these behaviors determined by our past? For example, southern Italy’s tendency towards clientelism and organized crime is sometimes described as the legacy of Norman and Bourbon rule.
A: As a historian I am surprised to hear the mafia blamed on Norman rule! That is going back to the Middle Ages. History leaves its imprint on the society sometimes in obvious ways, sometimes in subtle and subliminal ways. I am rather skeptical of this whole argument that we have to go back a century or two centuries to find the reasons why there is a corruption, bribery or organized crime. We can look around and see the reasons in front of us; we don’t need to go to history books. Corruption happens in certain socio-economic conditions and certain political conditions, when political power is weak, the judiciary is weak, and when the values of the state have not been fully extended through society, and there is a sense that people have just to look after themselves… and that paying taxes is something that only stupid people do. In the case of the Balkans, I would say 50 years of communism is much more important as part of the background than nearly 500 years of Ottoman rule.
Q: Looking at the map of Europe today, is the Balkans still “the playground where the great powers still settle their accounts”?
A: Noel Malcolm: Not in the way it was in 19th century, at the Congress of Berlin [in 1878] for example. Not in the way it was in 1914 when one assassination in Sarajevo brought the whole power system into a world war.
Q: In what way, then?
A: In a more limited sense. If you look particularly at Russian policy towards Kosovo, it’s difficult to see any intrinsic reason inside of Kosovo or inside the narrow Balkan situation for Russia to have such strong views and such a strong desire to block Western policy. This is a game being played on the chessboard for other purposes. It is part of [Vladimir] Putin’s larger desire to make trouble for Western policy, and to show that Russia still has the power to block things and demand compensation on some other points where perhaps they really do care but about something completely outside the Balkans.
Russia is still treating the Balkans in this instrumental way. They are also treating Serbia in the very instrumental way. People in Belgrade that imagine they have some great sort of blood brotherhood and sort of deep Slavic sympathy coming to them from Moscow are mistaken. They are also just being used. We have seen it with Russia’s maneuvers on oil pipelines and buying up the Serbian oil industry at a ridiculously low price. Russia is just playing games with them too. So, Russia is the one case where it is just great power politics. In the case of European powers, they have direct interest. They want some sort of coherent and progressive situation to develop on their own borders. And the US, I think, is closer to the European position than it is to the mentality of Moscow.
Q: Where is the Balkans going? The agreements that stopped the wars of the 1990s have endured but were not designed to develop these countries. Is the future of the Balkans at risk as the international community focuses on other parts of the world?
A: Bosnia and Kosovo are indeed problems. There are risks particularly in the case of Bosnia. I don’t think in the case of Kosovo there is any great risk. The only risk there is stagnation and not making progress as quickly as it could. In the case of Bosnia there is a genuine risk, real political risk. Your comment that the attention of the Western powers has moved elsewhere is true. That’s true of America for many years; intensive involvement in Iraq and Afghanistan has taken up the energies of the State Department, and there is more of a holding-operations mentality now when they look at the Balkans. Much more responsibilities lie with the European powers. But Europe is at an awkward moment, trying for the first time officially to develop a European foreign policy with its own Foreign policy representative and its own quasi-Foreign Ministry. This is a very difficult project because ultimately foreign policy in each European country is a national matter. These nations do not agree on many key issues. We’ve seen that over Kosovo.
Q: And what are the risks if they don’t agree?
A: I don’t think the risk in Kosovo is of serious disorder. I don’t see any fighting or tanks rolling in any direction in Kosovo.
Q: No, but non-acceptance to enter EU because Spain, Slovakia and Cyprus don’t recognize it. What if this goes on for decades?
A: That’s what I call serious stagnation. There are risks there for economic development; there are risks of waves of people who cannot find employment in Kosovo flooding into other European countries. These risks, I’m sure, are understood. The risks in Bosnia are more serious. It is a problem that has been obvious since the Dayton settlement. There is nothing new to say. The Dayton settlement failed to solve the fundamental problems. It simply froze a situation where ethnic cleansing had taken place and where the people responsible for ethnic cleansing were still in power in large parts of Bosnia. It froze that situation and then on the ground the people implementing it [Dayton] refused to use their powers to reunite Bosnia properly.
Q: Are the fears of some regional neighbours that Kosovo will unite with Albania realistic?
A: This is a classic example of a political issue where everything depends on how you frame the question. If you asked any Albanian in Albania or Kosovo, ‘Do you think one day it would be a good thing for these two to unite?’, the majority would say, ‘Yes, one day that would be good’. And if you say, ‘Do you think that an historical injustice was done in 1913 when the first version of this border was created?’, everyone will say, ‘Yes’. But if you asked people in a genuine referendum: ‘Would you prefer to be a unified state, so that your politics and the decisions that affect your life might be dominated by politicians from the other place, not from your place?’, they would say, ‘No’. I have asked many people over the years how these referendums would go. And most have told me that they honestly do not think you would get a majority tomorrow for that on either side of the border. So, on the practical level I don’t think it will happen soon. At the theoretical level it could happen, but people don’t make decisions now for what might happen in 50 years’ time.
Q: What about the argument used by the Bosnian Serbs, which is that, ‘If you might allow that, why not allow us to join Serbia?’
A: The simple answer is that Kosovo is a proper state that came out of proper federal status in the former Yugoslavia, while Republika Srpska is not a state and comes out of the process of ethnic cleansing and mass murder. That is the foundation of Republika Srpska. It sounds unpleasant to put it so bluntly, but it is founded on mass murder. The Republika Srpska exists on the map because armies conquered territories and drove people out at gunpoint and knifepoint and killed many of them.
Q: What can we do when that dispute is stopping the rest of Bosnia from moving forward?
A: I have been saying this, almost since Dayton itself. I remember saying this in Washington in 1997, and they said ‘You are some sort of hothead and this is quite wrong’. They said Dayton is very good settlement, America has invested so much prestige in it, and it would be wrong to change it now - and they kept saying that. But it was obvious that it was freezing a situation and building up much worse things to come in terms of the viability of Bosnia as a state. Now, it’s more difficult to deal with this problem. The powers of the High Representative were enormous then. Now, most of these powers have disappeared… [but] the Western governments have the fundamental power to say we cannot ever accept the Republika Srpska as an independent state. Here their prestige really is at stake. If they allow that, it would undo the foundations of the peace settlement that they drew up. And not only will it undo the past, it would really open up all kinds precedents for the future. Once you allow territories that have been just established by ethnic violence to declare themselves independent states, what happens? What happens then if some ethnic minorities in Macedonia resort to violence? This is Pandora’s box and the West knows that. So they have to be absolutely clear that Republika Srpska is not going to become an independent state.
Q: Knowing how Europe operates and its mentality, could we see Serbia get into EU without recognizing Kosovo, and then blocking it?
A: If people in the EU are extremely stupid, yes. I am not a great admirer of the EU. I don’t think it is a coherent political project, I think it just led to very incoherent foreign policy. In the end, national governments have fundamentally different national ideas and preferences. We’ve seen it very clearly with… the strange situation whereby the EU claims to be responsible for the development of Kosovo as a state but sends a mission there [the rule of law mission, EULEX] that does not recognize Kosovo as a state. I do worry about European policy. I honestly think they followed a very mistaken path over Cyprus. We are seeing one of the consequences of that now with the ultra-hard line of the Cyprus government against the recognition of Kosovo. If I remember correctly they have said that even if Serbia recognizes Kosovo, Cyprus will never recognize Kosovo. This is bizarre. I am not optimistic about Brussels policy. But Brussels does contain intelligent and well-informed people… so, I hope it will form an intelligent policy on this extremely important question.
Q: The Balkans has lots of myths, which have led some to believe that the region is uniquely prone to ethnic hatred. In some Balkan countries xenophobia, is growing and some governments continue to build new myths. What can be done for these myths not to hold the region hostage in future?
A: The myth of ancient ethnic hatreds was produced partly by ignorant outsiders, by travelers in the early 20th century onwards who thought it was easier and more exiting for their readers if they said this is a sort of maelstrom of inexplicable ancient hatreds. It made it sound exotic. In more recent history it comes from the deliberate manipulation and confusion of Western opinion by people who wanted them to think that the wars caused directly by certain politicians, essentially by [Slobodan] Milosevic, were not caused by any modern politician. There was stupidity on one hand and deliberate manipulation on the other. In reality, these ancient hatreds go back no further than the mid-19th century. And they are the normal products of the state formation process, which developed nationalisms of different kinds with their national myths, and developed political conflicts on the ground because these nationalisms were competing for territory.
How can we stop or reduce them? It is a question of education in the broader sense. Not just what goes into school textbooks, but what people say in public, what politicians say, and what is said in the media. I am not talking about brainwashing or [promoting] some sort of new ideology, that the Balkans was always been a wonderland of tolerance. No, just normal history, normal understanding.
Q: Turning to Kosovo, it has been independent for two years now but has only attracted recognitions from Western countries. What needs to happen to get recognitions elsewhere?
A: At the beginning it was clear that the Western powers would help with and do the main job of approaching other countries and recommending recognition of independence. The easy countries have been done now - the ones that responded easily to advice Britain or America. You cannot go to many countries to Africa as an old colonial power like Britain and tell them what to do. And America has suffered damage to its reputation in foreign policy, obviously in the Arab world but also in Latin America. So, I think it is up to Kosovo… One factor is the pressure of Russian policy. Russia has been very active, even in the Islamic world, in putting pressure on countries not to recognize Kosovo. In Africa there are other problems. I think one theme that Kosovo can reasonably emphasize talking to many African and Third world countries is that in many ways Kosovo was in situation of a colonized and colonialized country and society. This something that Africans can relate to.
Q: You wrote a widely acclaimed history of Kosovo. How rooted and established do you think Kosovo is as a distinct territory?
A: It depends what you mean by ‘rooted as a distinct territory’. It is not necessary for a particular territory to show continuous existence as political entity since the Middle Ages in order to have a valid claim to independent status today. Belgium became Belgium in 1830. Many European countries only came together later. Look at Germany and Italy. So, I don’t think it is necessary to ask for long historical justifications for particular state borders on the map. What matters is the population that lives there, the history of perhaps last 100 years. It is absolutely clear that… for the last 50 years approximately, under [former Yugoslav leader Josip] Tito’s constitutions, Kosovo was a political unit, acting independently, making its own decisions within the federal structure, representing itself directly at the federal level and therefore having the same rights to become a state after the dissolution of Yugoslavia as Slovenia or Croatia.
Q: In building a new identity, Kosovo’s constitution says that Kosovo is first and foremost a multiethnic society. Is this the right model, a good foundation for 21st-century statehood?
A: The basic principle that Kosovo is a multiethnic society needs to be said. It needs to be said about every society in the Balkans. It is just the basic condition of life for every country actually in Europe.
Noel Malcolm is the author of "Bosnia: A Short History", (1994), and of "Kosovo: A Short History" (1998)
utorak, kolovoz 3, 2010
Sve je počelo 3.kolovoza 1995 kada je izaslanstvo pobunjenih Srbi na pregovorima u Ženevi reklo „NE“ povratku u ustavnopravni poredak Hrvatske. Da su rekli „DA“ Oluje ne bi bilo.
Nekoliko mjeseci prije odbili su i plan Z-4 - plan međunarodne zajednice koji im je osiguravao potpunu autonomiju, a Hrvatsku stavljao u poziciju da ima državu u državi. Planom Z-4 Srbi u Kninu su dobivali svoj krajinski parlament, svoju izvršnu vlast, svoju valutu, zastavu, himnu i još puno toga. No,odbili su.
Zašto je Hrvatska provela akciju Oluja?
1. Zato što je Hrvatska godinama točnije od 1991 godine zbog srpske agresije bila prepolovljena i što je cijela Dalmacija bila odsječena od ostatka zemlje i što je zbog nefunkcioniranja i velikog broja izbjeglica prijetio ekonomski krah države.
2. Zato što je godinama zbrinjavala pola milijuna izbjeglica s okupiranih područja bez mogućnosti da ih vrati nazad njihovim kućama.
3. Zato što mirovne misije UNPROFOR I UNCRO od kada su dobile mandat na osnovu Vanceovog plana nisu napravile ništa drugo ,osim zadržavanja postojećeg stanja.Nisu provele demilitarizaciju, nisu vratile prognanike nisu započele sa normalizacijom života.Ništa od onoga što je bilo predviđeno i potpisano nije provedeno.Za to vrijeme pod mirovnim snagama preko 1000 ljudi ne srpskog stanovništva uglavnom starijih ljudi bilo ubijeno od strane pobunjenih srba.
4. Zato što su Republika Srpska i Republike Srpska Krajina donijele političke odluke o spajanju u jednu državu
Da li je to bilo legitimna akcija? Bila je. Da nije poduzela vojno oslobađanje vlastitog teritorija i da je još koju godinu ostalo sve po starom Hrvatska bi propala.Teret rata, razaranja , odsječene komunikacije, odsječeni dio teritorija i spojena RS i RSK učinili bi svoje.
Akcija Oluja je poduzeta nakon što su iscrpljena sva pregovaranja.Osobno sam sudjelovala na svim važnijim pregovorima.Ništa, ali baš ništa pobunjeni Srbi nisu prihvaćali.
Tako pobunjeni Srbi zbog načina kako su vodili svoju politiku umjesto Plana Z-4 dobili Plan O-4. s četiri razloga za akciju Oluja.
Da li je oslobađanje Oluje bio udruženi zločinački poduhvat kako to tvrdi Haška optužnica?.Nije. Nitko nije želio da svi Srbi odu s tog područja.Da se to htjelo ne bi im se 1995 pred Oluju, a nakon Bljeska puštalo na stotine kamiona s hranom, lijekovima i gorivom koji su prolazili preko autoceste iz Srbije pream tzv.Krajini..
Čini mi se da se u svijetu takve stvari rješavaju drugačije na manje civiliziran način.To Hrvatska usprkos svemu nije htjela.Bilo je i kod nas nakon "Oluje" i ružnih stvari i pojedinačnih zločina i prljavština koje prate svaki rat, no to nije bila politika državnog vrha, a još manje zajednički zločinački pothvat..
Upravo danas kada je donesena odluka o akciji Oluja izašao je zahtjev o kaznama Haškog tužiteljstva za generale Gotovinu, Markača i Čermaka,ali i osuda politike Franje Tuđmana da je vodio udruženi zločinački pothvat.
Nakon četiri godine čekanja da mirovne operacije odrade posao i mandat, nakon stotine pregovora koje je u četiri godine osobno ili preko svojih posrednika i pregovarača vodio sa pobunjenim srbima, nakon svih mogućih ponuda i jamstava koje je dao – nakon svega što je ponudio, a pobunjeni Srbi odbili mogao je samo jedno: poduzeti vojnu operaciju za oslobođenje okupiranog područja. Isto bi napravila i svaka druga zemlja ….i Velika Britanije i Francuska i Njemačka i Italija i Rusija……i to sigurno ne bi bio udruženi zločinački pothvat već legitimna akcija.
petak, srpanj 9, 2010

Novi hrvatski politički magazin "Objektiv" oduševio me svojim izborom tema i novinarskom ekipom.U Brisanom prostoru , rubrici koja je otvorena gostima kolumnistima okušala sam se i ja na temu predsjedničkih privilegija.
Provjetravanje rezidencije
Za Objektiv piše:Vesna Škare Ožbolt
Kada je pisao o iskušenjima koja dolaze s moći bivši češki predsjednik Vaclav Havel rekao je da se često pitao gdje prestaje interes za državu a počinje ljubav prema privilegijama. Znamo li uopće prepoznati trenutak kada nas više ne zanima interes države zbog kojeg dopuštamo te privilegije nego nam one postaju prva briga?Meni osobno, a vjerujem i čitavoj hrvatskoj naciji, bilo bi zanimljivo čuti što o tome misli bivši predsjednik Stjepan Mesić.
Vlada dr. Sanadera donijela je 2004. godine Zakon o posebnim pravima predsjednika Republike Hrvatske po prestanku obnašanja dužnosti po, kako je rečeno, uzoru na razvijene zapadne zemlje i SAD. Ako se već gledalo praksu SAD-a onda je trebalo uzeti u obzir najmanje skupu opciju; Clintonu je, primjerice, odbijen zahtjev za najam prestižnog ureda na Manhattnu, koji bi državu stajao 800 tisuća USD godišnje i dobio je skromniji za 300 tisuća USD. Po pitanju osobnog osiguranja, ono ne mora biti doživotno nego se moglo ograničiti na razdoblje od 10 godina nakon isteka mandata, kako je i Kongres SAD-a uredio zakonom iz 1997. Clinton je tako posljednji američki doživotno osigurani predsjednik. A bivši predsjednici ove velesile vjerojatno imaju više neprijatelja nego predsjednici većine država u svijetu.
Drugo, trebalo je dobro proučiti i prakse u zemljama članicama EU; primjerice, Slovenija je prava bivšeg predsjednika Kučana na ured, osobno osiguranje i 1600 Eura za razliku do pune mirovine ograničila na trajanje jednog mandata, tj. 5 godina. Bivši predsjednik Poljske, Lech Walesa, doživotno ima pravo na pola plaće aktualnog predsjednika i vrlo skroman dodatak za korištenje ureda. Karizmatični Vaclav Havel po odlasku s dužnosti dobio je samo otpremninu od 30. 000 Eura i mirovinu od 1.500 eura dok je pravo na osobnu zaštitu i službeni automobil imao samo jedan ograničeni period. Njemački bivši predsjednik uživa doživotne povlastice, ured, službeni vozač, osiguranje i 60 % nekadašnje plaće no, taj je trošak raspoređen na oko 80 milijuna poreznih obveznika. U Italiji su beneficije također doživotne ali svi bivši talijanski predsjednici aktivni su članovi Senata. Austrija bivšim predsjednicima daje ista prava kao i svim ostalim državnim službenicima. Mađarski bivši predsjednici, prema zakonu iz 2000. mogu koristiti ured s osobljem polovicu vremena odrađenog mandata, a korištenje automobila ograničeno je na 30 000 km godišnje. Bivši predsjednici Slovačke imaju tek 1.000 Eura mirovine, automobil i osobno osiguranje.
Prema posljednjim procjenama troškovi održavanja ureda, uključujući plaće zaposlenih i njegovu mirovina od oko 20.000 kuna, hrvatsku će državu godišnje stajati oko 800.000 kuna. I tako do kraja njegova života. Mnogo? Previše.
Ali, bivši predsjednik Mesić ne misli tako. On smatra da je taj Zakon primjeren, jer - kako je nedavno izjavio u intervjuu jednom tjedniku - on nije bio čista figura nego je donosio odluke, ulazio u različite sukobe, te zbog toga ima osoba koje bi mu mogle naškoditi.
Bojim se da je Mesić zaboravio koliko su njegove ovlasti bile ograničene Ustavom te da, osim smjene generala, on nije donosio nikakve odluke.
Mi moramo konačno jednom shvatiti da Hrvatska nije bogata zemlja, kao jedna Austrija, Češka, Njemačka, Francuska, SAD i ne možemo trošiti proračunski novac za skupe, i, u našem slučaju nepotrebne stavke, kao što su doživotno osiguranje i limuzina s vozačem danas jednog, a sutra tko zna koliko bivših predsjednik(c)a?Ovakav zakon moralno je problematičan i trebalo bi ga mijenjati.
U Estoniji, zemlji po veličini sličnoj Hrvatskoj, javnost je bila revoltirana što njima standard rapidno pada dok se povlastice bivših predsjednike ne diraju te je estonska vlada bila prisiljena reducirati troškove bivšeg predsjednika za oko 20%. Sada i Grčka upravo smanjuje prihode bivšeg predsjednika i premijera.
Hrvatska danas prolazi tešku ekonomsku krizu kojoj se još ne vidi kraj. No, Stjepan Mesić svejedno ne pokazuje da je spreman odreći se makar i malog dijela privilegija nego traži – još!
Mesić je naime nedavno uputio zahtjev Vladi za donošenjem posebne uredbe kojom bi mu se omogućilo korištenje neke od državnih rezidencija (objekti u Dubrovniku koji su dio Kupara, Bakarićeva vila na Hvaru, vila na Brijunima) za privatno ljetovanje. Zahtjev je argumentirao time da bi njegov boravak u nekom hotelu sa šest policajaca pred njegovim vratima mogao odvratiti potencijalne goste. Smiješan argument, jer, osiguranje bivšeg predsjednika u mnogo je manjem opsegu nego dok je na funkciji.
A nema tome niti godina dana kako je Mesić u ekskluzivnom intervjuu za Novu TV
na upit novinarke da li će mu nedostajati Bakarićeva vila, izjavio da neće. Dodao je još:
Budite sigurni da u svakom slučaju od države neću ništa tražiti!’.
Nigdje u svijetu nije zabilježeno da bi bivši predsjednici tražili od svojih vlada takvo pravo. Stoga, ako želimo slijediti dobre prakse europskih zemalja i SAD-a držim da bi zahtjev Stjepana Mesića za korištenjem državnih rezidencija za privatne potrebe trebalo odbaciti kao neprimjeren i suprotan svjetskoj praksi.
Predsjednik svih građana napokon bi mogao ljetovati kao – građanin. Još uvijek će to biti daleko luksuznije a i sigurnije nego što ljetuje većina hrvatskih građana.
I za kraj, držim da je vrijeme da se donesu propisi kojima bi se točno odredile obveze bivših predsjednika, koliko - i da li uopće – oni trebaju sudjelovati u strateškim stvarima te do koje mjere mogu javno istupati u stvarima vezanim za postupke predsjednika koji obnaša mandat.
nedjelja, srpanj 4, 2010
Prije otprilike mjesec dana naletjela sam na njih.Imali su promociju svog novog albuma.Ne samo da dobro pjevaju nego su i vrlo simpatični.
Čini mi se da se konačno nakon dugo vremena pojavio izvrstan zagrebački bend.
Mene su oduševili.
četvrtak, srpanj 1, 2010

Prije godinu dana dogodila se Hrvatima čudnovata stvar. Pobjegao im je Premijer.
Samo su dva čovjeka u povijesti Hrvatske zbrisala s vlasti, Ante Pavelić, koji je kukavički vlakom pobjegao iz zemlje i Ivo Sanader koji je ničim izazvan zbrisao s omiljene mu funkcije.
Djelovanje Ante Pavelića ne priznajem pa o njemu nemam potrebe niti govoriti.
Ivo Sanader je ipak nešto drugo
Upoznala sam ga u vrijeme kada je bio ministar znanosti. Franjo Tuđman je doslovce poludio kada je čuo da njegov ministar znanosti tri mjeseca živi u Intercontinentalu jer da nema adekvatnog smještaja u Zagrebu.
Nakon kratkog ministrovanja odlazi na mjesto zamjenika ministra vanjskih poslova.Prvi posao mu je bio učenje jezika u London na trošak ministarstva.Ambiciozan do posljednje kapi krvi, lukav, snalažljiv i prodoran bio je puno bolji izbor za vanjske poslove od Mate Granića., pa se i ponašao kao ministar u sjeni.
Bila je to pozicija koja mu je izvrsno ležala puutovanj, hoteli, prijemi,razgovori….protokoli i privilegije, VIP tretmani…sve je to imao na toj poziciji.
Kad je H.Šarinić otišao iz Ureda Predsjednika ja sam Franju Tuđmana nagovorila da uzme Sanadera za predstojnika ureda jer čovjek dobro kotira u međunarodnoj zajednici.Franjo je prihvatio taj prijedlog i Sanader je postao Predstojnik ureda Predsjednika Republike. Moć ureda predsjednika načela je Ivu Sanadera i on se potpuno pokondirio misleći da mu je u politici sve dopušteno.Nekoliko puta se“poskliznuo“ispred Franje u stavovima i dobio ozbiljne packe.Franjo je očekivao prijedloge i inicijativu od svog Predstojnika, a dobivao je za uzvrat klimanje glavom.
Kada se mijenjala glavna urednica Glorije izašao je tekst da je Sanader u mladosti dilao porno fotke iz Austrije za Start.Strašno se razbjesnio na to podmetanje i prvo je optužio mene da sam mu ja to smjestila. Naravno da nisam,ali što vrijedi objašnjavati pobješnjelom čovjeku..Na kraju se ispostavilo da mu je cijelu priču namjestio G.Šušak koji ga je htio maknuti s te pozicije. Bio je to događaj kada sam ga osobno prekrižila zauvijek
Nedugo nakon toga me Tuđman pozvao i rekao mi: onaj Vaš Sanader ništa ne radi , nikakve koristi od njega, nego samo troši vrijeme prevodeći zbirku poezije „U tom strašnom času“.(Predsjednik je dobio informaciju da je Sanader svoju zbirku poezije preveo čak i na espereanto).Franjo ga je sve manje trpio.
Kako je brzo došao tako je i otišao. Jedva je prihvatio povratak u Ministarstvo.
Nakon smrti Predsjednika isplivao je na površinu kao jedini preostali umjerenjak, čovjek s jakim međunarodnim vezama i sad kad gledam bio je logičan izbor.Znajući sve njegove mane ipak se i meni u odnosu na drugu HDZovu struju učinio kao dobar izbor.
Poznavajući ga kao čovjeka koji ne radi previše, iznenadila me njegova energija, bilo ga je svuda, mahnito je obilazio skupove, radio kao lud i dizao HDZ.Tu crtu koju prije nisam primjećivala ugodno me iznenadila.Kako mu je moć rasla postajao je prema ljudima sve više svirep.Tumačio je to liderstvom. U stvari preuzeo je sve Pašalićeve metode političkog ponašanja.Ovladao je službama i medijima.Vlast je držao čvrsto, oporbu je šarmirao izravnim porukama SMS porukama.Sindikate je razbio.U spletkarenju je uživao.Sliku svoju je obožavao.Tračeve o drugima je širio a priče o sebi gušio „u krvi“. U Europi je gradio image demokrate, a u zemlji se ponašao kao dekadentni rimski imperator.
Novac i moć bili su mu jedini pravi stimulans.Razgranao je mrežu neformalnih utjecaja, moći, a miris korupcije mu nije smetao.
Mislim da će se godinama otkrivati koliko je duboko pustio korijenje.U materijalnom smislu svojim načinom vladanja nanio je najveću štetu zemlji nakon srpske agresije.
I sada glavno pitanje:
Što je to natjeralo čovjeka koji voli moć, snagu i novac da pobjegne s vlasti glavom bez obzira.?
Tihi i moćan glas dostrujio je preko granice i rekao mu da se odmah makne.
Zašto? I to će jednom doći na vidjelo.
Ivo Sanader došao je s obećanjem da će uvesti Hrvatsku u EU,a bježanjem s vlasti uveo je sebe u galeriju povijesnih negativaca.
Danas kruži priča gradom kako je Sanader kupio stan u New Yorku.
Priča kaže kako ga je arhitekt pitao koji je limit kod uređenja stana.Sanader je odgovorio: No limit!
Pametnome dosta!