Slobodan čovek može sve, pa čak i da ode na sahranu. Miljana Miljanića, u ovom slučaju. Može na sahrani da se nasmeje, baš pored kovčega; oficir je, nagledao se smrti, ima u presudi. Šljivančanin se široko osmehnuo kada je, pored pomenutog kovčega, video predsednika Srbije Borisa Tadića koji je tu bio istim poslom kao i on

Slobodan čovek može sve, pa čak i ako je ratni zločinac koji je iskijao komadić kazne. Pukovnik Veselin Šljivančanin, zlikovac osuđen za pomaganje i podržavanje mučenja civila i ratnih zarobljenika na neshvatljivih deset godina zatvora prevremeno je i bezuslovno oslobođen odlukom istog suda koji ga je osudio - Haškog tribunala. Srbija je tako osuđena, Šljivančanin se vratio i počeo kao metastaza da se širi njenim javnim prostorom, uz nesebičnu pomoć Verana Matića i Dragana Bujoševića koji su se dočepali ekskluzivnih trućanja o nevinosti Srba, uz besramno ruganje porodicama žrtava invazije srbočetničke armade na Vukovar i ostatak Hrvatske. Na aerodromu je, po prispeću, kazao: „Zdravo, otadžbino, vraćam ti se i pružam poljubac svoj!“

Slobodan čovek može sve, pa čak i da ode na sahranu. Miljana Miljanića, u ovom slučaju. Može na sahrani da se nasmeje, baš pored kovčega; oficir je, nagledao se smrti, ima u presudi. Šljivančanin se široko osmehnuo kada je, pored pomenutog kovčega, video predsednika Srbije Borisa Tadića koji je tu bio istim poslom kao i on. Razvuk'o pukovnik osmeh kao pred vukovarskom bolnicom, pružio mu ruku, onako po vojnički, a jedan je beogradski dnevnik to potpisao rečima „Srdačan susret“.

Ko bi sumnjao u to, predsednik je, doduše, okrenut leđima, ne vidi se njegova reakcija, oficir kao da kaže, u redu, neću da tužim državu za one penzije što ste mi dužni, važno je da smo živi i zdravi. Šta je Tadić, pružajući zlikovcu ruku, prozborio, možemo da nagađamo, kad bismo ga pitali, sigurno bi rekao da se, eto, zbog prirode posla rukuje sa hiljadama ljudi, pogotovu u predizbornim kampanjama, o sahranama da i ne govorimo. Možda bi se prisetio da je 2009, kada je Šljivančanin osuđen na 17 godina robije, kazao da će „država Srbija učiniti sve što je u njenoj moći da odluka o povećanju kazne Šljivančaninu, ako je ikako moguće, bude promenjena“.
Nepredvidiv je predsednik, „faktor pomirenja na Balkanu“, njemu veruje jedan poznati hrvatski skladatelj. Zanimljivo, Ivo Josipović je, valjda, još jedini čovek koji ne dovodi u pitanje pomirljivost Borisa Tadića, političara koji ga, eto, godinama preveslava, efektno rušeći jedan od temeljnih srpskih mitoloških debilizama, sintagmu „lukavi Latin“, pri čemu se lukavstvo, s kolena na koleno, pripisuje jedino onome koga ne možeš da izvaćariš. Baš kao i „prepredenost“, „perfidnost“. Od rugajućeg i ponižavajućeg „izražavanja žaljenja“ i sličnog baljezganja Gorana Svilanovića 2001, svi potezi srbijanskih vlasti u vezi sa priznanjem agresije i ratnih zločina upravo su u duhu fotografije načinjene na Novom groblju.

„Srdačan susret“. Kakav li bi tek bio da su povučene tužbe za genocid...

Velike odluke u politici donose se glavom, a ne srcem pa sam iznenađena sve glasnijim protivnicima ulaska u EU. Na neki način ih razumijem jer trenutak našeg ulaska doista je opetrećen dubokom krizom i u Hrvatskoj, ali i u samoj Europskoj uniji.Puno je pomješanih osjećaja, razočarenja politikom Unije na širim prostorima i naravno da Hrvatima koji hvataju pretposljednjivagon u EU vlaku nije lako glasati.

 Ni ja nisam zadovoljna sveopćim stanjem ni u Hrvatskoj ni u EU, ali što je prava alternativa?Nema je.No nije pravo pitanje da ili ne ulasku u EU, mi smo prije tog referenduma trebali provesti referendum o prethodnom pitanju , a to je što mi u stvari želimo?

Hrvatsku nikako da prođe bolest nerazvijenosti i nedostatka samopouzdanja.Prošlo je dvadeset godina od samostalnosti, a mi danas ne znamo ni što bi sa svim onim što smo izborili, ne znamo što sa Domovinskim ratom, što sa nacionalnom slobodom. Zaglibili smo u jeftinim političkim prepucavanjima, ne damo se izvući iz povijesne rupe o ustašama i partizanima, još uvijek nas "pere" nekakav kolonijalističko podređeni osjećaj, malodušje da se ništa ne može promijeniti i zbog svega toga uopće ne prepoznajemo do koje mjere je naš međunarodni položaj oslabljen. O promašajima u gospodarskoj politici neću ni govoriti kao ni o političkim strukturama koje su svojom korupcionaškom politikom uništili i ono malo povjerenja. Umjesto da stvaramo nacionalno bogatstvo mi ga trošimo i rasprodajemo.Zbog svega toga ne znamo što je danas prava odluka. No treba biti svjestan da nas naš NE ulazak nas neće spasiti od ovog virusa.

Ako i kao društvo i kao pojedinci ne shvatimo svoju vlastitu stvarnost neće biti dobro ni u EU i ni izvan nje.

Nažalost o ulasku u EU se odlučuje u situaciji u kojoj naši političari nisu ponudili prave i konkretne odgovore, možete ih čuti kako u prilog ulaska navode materijalne razloge, iako je velika vjerojatnost da nekih većih novčanih prelijevanja sredstava Unije u korist Hrvatske neće biti.

Za procjenu naše budućnosti važno je razumijevanje sadašnjice i realno prosuđivanje onoga što nas očekuje. I zato mislim da je krajnje vrijeme da se oslobodimo malodušja, bezvoljnosti da točno odredimo hrvatske prioritete, način jačanja i da budemo dio  europske političkej i gospodarske zajednice.

Tog dana, 15. siječnja 1992.godine, sjećam se najviše vlastitog uzbuđenja, lupanja srca dok sam cijeli dan  trčala po stepenicama Ureda predsjednika Republike, uletavala kod Predsjednika Tuđmana u kabinet bez najave, bez kucanja i bez obzira tko bio kod njega. Predsjedniče, odmah bi uzbuđeno s vrata, priznala nas je Belgija, priznala nas je Velika Britanija, priznala nas je Italija....znam odgovorio bi mi sa smješkom, evo ovaj tren su mi javili iz ministarstva vanjskih... ili bi  na moju informaciju izgovorenu bez daha veselo pljesnuo rukama, izvrsno, rekao bi, javljajte mi odmah dalje......

Tada sam bila savjetnica za odnose s javnošću Predsjednika Republike i slovila kao najbolje informirana osoba u zemlji. Moji izvori saznanja tko nas priznaje bile su strane agencije Reuters i  AP. a njegovi ministarstvo vanjskih poslova, ali i neki predsjednici vlada koji su ga osobno nazvali i osobno mu priopćavali odluku svoje zemlje.

U deset godina rada s predsjednikom Tuđmanom sjećam se da je to bio jedini dan kada se on cijeli dan smijao i bio dobro raspoložen.Prvi put smo svi zajedno kao savjetnička ekipa koja je prolazila svakojaka iskušenja i događaje s Predsjednikom popili šampanjac.Ured predsjednika bio je zatrpan čestitkama i telefonskim pozivima.Bio je to dan sveopćeg veselja i spontanog okupljanja građana  na gradskim trgovima.Javnost  je  bila zadovoljna, Hrvatska je zasluženo dobila ono što joj pripada.Sve zemlje Europske zajednice priznale su Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu!

Bilo je to vrijeme povijesno važnih događaja i odluka. JNA je do tada vojnim djelovanjem zauzela 1/3 dijela Hrvatske i s tih područja protjerala preko pola milijuna Hrvata i dr. nesrpskog stanovništva.Tada je već bio razoren Vukovar, oštećena povijesna jezgra Dubrovnika i uništen i okupiran dubrovački kraj, počinjeni su  strašni zločini u Vukovaru, Škabrnji i brojnim manjim mjestima okupirane Hrvatske. Iako je  Hrvatska pružala otpor, nije imala organiziranu i opremljenu vojsku kojom bi mogla potjerati JNA, treću najjaču vojnu silu u Europi.

Predsjednik Tuđman bio je svjestan da se ne može vlastitim snagama izgurati JNA iz zemlje, zato je sve karte stavio na internacionalizaciju hrvatskog stanja i na traženje međunarodnog priznanja Hrvatske. Tražio je od međunarodne zajednice da se zaustave srpska osvajanja po Hrvatskoj, tražio je dolazak mirovnih snaga koje bi zaustavile ratna djelovanja.. i međunarodno priznanje koje bi nas zauvjek odvojilo od Jugoslavije.

Vijeće sigurnosti UN-a je točno mjesec dana prije, 15. prosinca 1991. godine donijelo Rezoluciju 724 kojom odobrava slanje mirovnih snaga na zaraćena područja.Bilo je tu puno problema, zamki i vanjskih interesa. Tih dana Tuđman se nekoliko puta čuo s ministrom vanjskih poslova H.D. Genscherom koji mu je tada najavio veliku odluku svoje vlade da će nas SR Njemačka priznati kao državu. To se i dogodilo 19 prosinca 1991. godine, a priznanje je stupilo na snagu 15 siječnja 1992 godine.Predstavnik Vatikana tih dana je također često bio u kontaktu s nama i diskretno nam je dao do znanja da će nas Sveta Stolica priznati 13. siječnja 1992 godine.

Dana 15 siječnja 1992.godine Hrvatsku je priznalo svih 12 tadašnjih članica Europske zajednice, i još Austrija, Kanada, Bugarska, Norvešlka, Mađarska, Poljska, Malta i Švicarska.. Sljedećih dana uslijedila su priznanja još 44 države.

Od tog dana započinje novo razdoblje za Hrvatsku. JNA je u Hrvatskoj nakon međunarodnog priznanja Hrvatske postala okupatorska sila, postepeno splašnjavanju apetiti osvajačke politike u Beogradu prema Hrvatskoj , a Milošević i vojni vrh JNA okreću se zauzimanju teritorija BIH. No, ipak ratni događaji nisu stali  Rat je trajao još tri i pol godine, do poduzimanja vojnih akcija Bljeska i Oluje.

Dana 15. siječnja 1998 godine završio je i povratak okupiranog   područja istočnog dijela Hrvatske. I tada sam kao jedna od glavnih sudionika reintegracije bila nazočna svečanom činu prijenosa vlasti na Hrvatsku. Tada, nisam trčala javljajući sretnu vijest već sam mirno stajala u dvorani u Borovu naselju gdje se odvijao svečani čin primopredaje zadovoljna što sam i sama bila dio priče o  povratku okupiranih područja.

Gledano iz današnjeg kuta, Hrvatska je drukčija zemlja no što je bila 1992. godine. Tada nam je cilj bio  imati samostalnu državu i pripadati zemljama Europske zajednice, a danas evo donosimo odluke o ulasku u Euopsku uniju.

Neka očekivanja od priznanja samostalnosti su se ispunila, a neka nisu. Svijet  uvijek priznaje samo pobjednike i uspješne  Za sebe kao državu možemo reći da  smo pobijedili u ratu, dobili zasluženo međunarodno priznanje,vratili sva svoja okupirana područja, puno toga napravili, ali moje pitanje glasi jesmo li kao država uspješni ?

 

Prošlo je više dosta vremena otkada je na HTV-u emitiran prilog novinara Hrvoja Zovka o tome kako je Franjo Tuđman odbio 1991. apele zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedakovića Jastreba da omogući evakuaciju civilnih stanovnika, uključujući i veliki broj djece, a bura u javnosti i na Prisavlju izazvana prilogom se ne stišava.

Za jedne je objavljeni prilog  "tendenciozan, zlonamjeran i montiran negdje drugdje", za druge je prilika da se "da se napokon iznese dugo skrivana istina o ratu u Vukovaru te zaprlja lik i djelo Franje Tuđmana".

Kao osoba koja je veliki dio svog života provela radeći s Predsjednikom Republike Franjom Tuđmanom i koja  ima neposrednih spoznaja o njegovom načinu djelovanja i razmišljanja iz tog vremena želim Vam ukazati na slijedeće:

Naravno da slika o Vukovaru i danima opsade nije crno - bijela jer već onda je bilo onih koji su tu sliku namjerno zaprljali ili pokušavali zaprljati. Stoga se treba zapitati tko su ti koji su pokušali –a pokušavaju i danas - promijeniti istinu o događajima. Poznato mi je da HTV ima kojekakvih snimki razgovora koji su već bili objavljivani ali nikada na ovakav način. Nemam ništa protiv da se i takve snimke objavljuju ali one onda od strane novinara moraju biti profesionalno obrađene, a posebno snimke iz HTV arhive koje nemaju autora i čiji se izvor ne zna, a što je slučaj i s ovim, nedavno objavljenim snimkama razgovora.

Kao i svim drugim poznavateljima tadašnjih prilika nameće mi se ovo pitanje: jesu li urednik i novinar HTV-a  bili upoznati s djelovanjem KOS-a na području RH za vrijeme Domovinskog rata? S obzirom da se radi o profesionalcima, pretpostavka je da jesu pa tim više začuđuje da za prikazane sporne snimke bezrezervno tvrde da su „skrivena istina“. Napokon, zbog čega je kod objavljenih priloga tekst „sjeckan“ i „premontiran“ na način da se mijenja originalan smisao? Razumije se da, zbog kratkoće vremena, nije moguće emitirati integralne transkripte, no, tih nekoliko rečenica je onda trebalo navesti redom kako idu u transkriptu i čitave, a ne ih rezati.

Dalje, zbog čega su izostavljena pojašnjenja tamo gdje je to bilo potrebno, konkretno kod emitiranja Optužnice  S. Glavaševića? Profesionalni novinari na, primjerice, jednom BBC-ju ili TF1 teško da bi propustili gledatelje upozoriti na kontroverze oko nastanka tog dokumenta a koju, osim nekih neposrednih sudionika onog vremena, kao npr. dr. Vesne Bosanac, potvrđuju i navodi iz Izjave  Radenka Radojčića na informativnom razgovoru s djelatnicima SZUP-a MUP-a RH od 15. ožujka 1994. Dio iz iskaza vezanog uz kreiranje Optužnice, str. 84.:

Iz listopada 1991. kao jedan od specifičnih letaka, ja se sjećam letka pod naslovom „Jastrebova optužnica“. Ovo bih detaljizirao. Naime, puk. Iz Obavještajnog odelenja RV i PVO, mislim da se zove Stamenković, donio je pukovniku Rakočeviću prijepis teksta kontrole telefonskog komuniciranja Mile Dedakovića „Jastreba“ iz Vukovara. Da li je to bio telefonski razgovor ili razgovor uhvaćen radio vezom, ili drugačije, ne znam, ali u svakom slučaju, riječ je o integralnom razgovoru Dedakovića s nekim iz Zagreba.

U tom razgovoru Dedaković je tražio pomoć za Vukovar iz Zagreba, optuživši kompletno hrvatsko vrhovništvo da je prodalo Vukovar. Ja nisam čitao taj razgovor u cjelini. Meni je Rakočević iz tog razgovora napravio jedan izvadak, u kojem su osnovne misli bile, da Vukovar krvari, pijemo vodu iz radijatora i sl. a vi ste u raskoši. Iz ovakvog izvatka sačinili smo tekst, pod naslovom „Jastrebova optužnica“, u kojem smo u potpunosti citirali Dedakovićeve riječi sa, naravno, dodatkom i potrebnom optužujućom konotacijom. U potpisu smo stavili „Odbor za zaštitu Jastreba“. Takav tekst prošao je proceduru odobravanja, štampan je u letak i bacan iz aviona, ne znam na koja područja. Ovakav tekst, skoro integralni, s letka, plasiran je u Međunarodni press centar, odakle je replasiran uz prijevode, na engleski, njemački i francuski jezik, u svijet.

Također, valja primijetiti neke činjenice vezane za objavljeni razgovor Tuđman-Dedaković u dijelu gdje se spominje evakuacija civila i 2000 djece:

a) izvor ovog dijela audiozapisa je nepoznat, novinar Hrvoje Zovko nije otkrio izvor (a na što, prema zakonu, ima pravo) a niti je iz priloga jasno kada se točno vodio navodni telefonski razgovor; 

b) iz Hrvatskog državnog arhiva potvrđeno nam je kako ne postoji transkript ovog razgovora, dakle, nije moguće provjeriti njegovu autentičnost odnosno utvrditi je li i on ili nije iz radionice KOS-a i da li je možda ta „vrpca“ i kupljena „na terenu“; naime, iz Izjave Radenka Radojčića razvidno je da je praksa prodaje/kupovine različitih snimaka (kazeta) s ratišta u bivšoj Jugoslaviji bila općeraširena pojava:

Dio iskaza vezanog uz prodaju/kupovinu različitih snimaka, str. 66.

„Na takvo razmišljanje iniciralo me i to, kada sam vidio kazete sa snimljenim materijalima iz raznih dijelova bivše Jugoslavije, a posebno sa ratišta u Hrvatskoj. Također, radi nepostojanja sistema, tu su bili prisutni i elementi privatizacije takvih materijala od pojedinaca, gdje su pojedinci iskakali s informacijama, saznanjima i dokumentima prema novinarima, TV kućama, a čak su ih i prodavali. Uočio sam da pojedinci radi takvih privatizacija, neke od materijala, filmskih zapisa, prodaju stranim TV postajama. Npr. Katančić Ivica iz KOG-a, prodao je neke snimke talijanskoj televiziji, , zatim Mladen Savić, prodao je snimke ARD-u i TV Beograd. Savić je čak imao dogovor o trampljenju sa TV Beogradom. „

I u svjedočenju Mustafe Čandića, bivšeg oficira KOS-a  na sudu u Hagu, 11. studenog, 2002. u predmetu protiv Slobodana Miloševića, spominju se neki od načina djelovanja, planova, ciljeva i akcija koje je KOS poduzimao s ciljem destabiliziranja. Međutim,  novinari nisu HTV-a nisu uopće smatrali potrebnim informirati gledatelje, makar u bitnome, o postojanju operacije „Opera“.   

Izvadak sa suđenja:

Tužitelj: Dajte nam jedan primjer. Kako su se prisluškivali razgovori?
Svjedok Čandić: Evo, navest ću primjer razgovora između M. Dedakovića Jastreba i generala Antona Tusa u Zagrebu. Na osnovi u više navrata prisluškivanih razgovora između ove dvojice, napravljen je jedan razgovor, znači s isječcima, u kojem Dedaković od Tusa traži pomoć u naoružanju, a ovaj mu kaže da ne računa ni na kakvu pomoć i da je prepušten sam sebi, da se bori kako zna i umije". 

Tužilac Nice – Pitanje: U redu. I na kraju, još u vezi s ‘’Operom’’. Da li je ista jedinica, odnosno isti detašman KOG­a bio u to uključen i, ako je isti detašman, možete li nam reći nešto o incidentu koji se dogo­dio na željezničkoj pruzi kod Vinkovaca?

Svjedok Čandić – odgovor: Ja ne znam točno šta se desilo na toj želje­zničkoj pruzi kod Vinkovaca, ali je meni Radenko Radojčić pričao, sav odu­ševljen, da je u sklopu djelovanja ‘’Opere’’, odnosno plana ‘’Opere’’, izvedena neka teroristička akcija na željezničkoj pruzi blizu Vinkovaca i da je upotrebljeno ime pokojnog predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđ­mana. Cilj je bio da se prikaže da je to urađeno po Tuđmanovom diktatu i da se Tuđmana natjera da to javno demantira što je on i učinio u dva navrata i tako je postignut cilj koji su zamislili akteri ‘’Opere’’. Zato je Radojko Radojčić bio toliko oduševljen i pričao o tome.

Zbog namjernog ili nenamjernog izostavljanja nekih od gore navedenih informacija, kontroverzan prilog HTV-a teško da može biti ogledni primjerak "istine" niti primjer na kojem se mogu vježbati "sloboda medija", "prešućena istina" i sl.

Umjesto rasprava o tome treba li pojedinim novinarima zabraniti djelovanje držim da je potrebno, bez ideoloških obojenosti, otvoriti raspravu o tome jesu li u ovom slučaju novinari postupili profesionalno ili ne. Apsolutno se slažem da ne smije biti tabu tema ali isto tako sve sporne stvari treba profesionalno rasvijetliti sa svih strana.

 

Nakon što su iz Srbije u Hrvatsku stigle optužnice za 40 tak ljudi među kojima su najpoznatija imena  Šeks, Vekić i dr, a  nakon što sam javno iznijela sadržaj razgovora  koji sam u studenom 2005 godine vodila s tadašnjim ministrom Rasimom Ljajićem, oglasio se i sam  gospodin  Ljajić sada Predsjednik Nacionalnog savjeta za suradnju s Haaškim tribunalom  Republike Srbje.On je  u odgovoru Tanjugu demantirao moje navode da je  Srbija 2005. pokušala trgovinu optužnicom protiv Vladimira Šeksa rekavši da je ta izjava dana u predizbornoj kampanji.

Sada ću podsjetiti gospodina Ljajića na okolnosti tog razgovora.

Krajem 2005 godine je Rasim Lajić u pratnji svojih suradnika došao na radni razgovor u Ministarstvo pravosuđa RH. Na početku službenog dijela razgovora najavio je pred oba izaslanstva da bi htio u jednom dijelu razgovorati samnom u četiri oka. Na službenom dijelu razgovora nije uopće bilo riječi o sadržaju arhiva JNA niti o Vladimiru Šeksu. Dakle potpuno je netočna tvrdnja Rasima Ljaića" da su Hrvatskoj otvoreno rekli kako imaju dokumentaciju JNA i ponudili u okviru međunarodne pravne suradnje u procesuiranju ratnih zločina, da ukoliko postoji njihova spremnost, na osnovu te dokumentacije i dokaza koje Srbija ima, provedu istragu". Dakle  Rasim Ljaić ništa od onoga što sada tvrdi nije rekao na službenom dijelu razgovora. U dijelu razgovora "u četiri oka" Rasim Ljajić mi je govorio da su u posjedu  nesređenih arhiva JNA ....u kojima ima svašta, ....da još ne znaju što će s tim , a posebno je napomenuo da su u posjedu dokumentacije vojnog tužilaštva  vezane za Vladimira Šeksa, (koji je tada bio predsjednik Sabora RH  o.a.) i da bi to možda bilo nama zanimljivo u kontekstu da riješimo i pitanje transfera srpskih osuđenika.

Nemam običaj iznositi razgovore u četiri oka ma kakvog sadržaja oni bili, ali nakon ovih optužnica koje su došle u Zagreb mislim da javnost zaslužuje punu informaciju.

Ono što je Rasim Ljaić vješto prešutio jest da je dokumentaciju o Šeksu nudio za transfer osuđenih Srba.Na transferu je Srbija jako inzistirala jer je to bilo "vruće" političko pitanje. Točno Rasim Ljajić kaže da su još 2004 godine službeno postavili pitanje transfera osuđenih osoba iz Lepoglave, ali se stvari u pogledu toga nisu daleko pomakle ni godinu dana kasnije kada je došao na razgovore u Ministarstvu pravosuđa RH i ponovno pokrenuo to pitanje.

Koliko je to bilo važno za  tadašnju srbijansku politiku govori činjenica da su osuđenicima srpske nacionalnosti koji su izdržavali dugogodišnje zatvorske kazne u Lepoglavi dali i srbijansko državljanstvo.

Riječ je podsjećam o osuđenicima koji su izdržavali dugogodišnje zatvorske kazne u Lepoglavi zbog počinjenih najtežih zločina na okupiranim područjima Republike Hrvatske.

Negdje 2008 godine transfer osuđenih osoba se i dogodio. Koje su bile okolnosti i kako je do njega došlo nije mi poznato. Odgovor na to pitanje bi mogao dati tadašnji ministar pravosuđa RH.

Rasim Lajić sada sve demantira i istinu svodi na predizbornu kampanju. No, ja ga pozivam da javno podvrgnemo naše iskaze  poligrafskom ispitivanju pa će javnost lako i brzo saznati tko od nas govori istinu.

Razmišljanje prvo:

Situacija u Libiji će uskoro podsjećati na situaciju u bivšoj Jugoslaviji 90- tih. Libija je država s vrlo malom demokratskom tradicijom, slabom vladavinom prava i civilnih institucija, slobode govora, nezavisnog sudstva. Podjele su njena tragedija i konstanta.Zemlja je podijeljena na istočni i zapadni dio, plemena su u sve većim sukobima,postoji podjela izmedju pobunjenika i pristalica Gadafija. Sve su to elementi za dugu destabilizaciju zemlje.A onda još i nafta kao glavni krivac svega.Ona će i dalje biti najveći razlog mogućih sukoba. Mislim da nije realno očekivati da će Gadafija sada zamijeniti demokratski izabrana vlast.U te bajke ne vjerujem.Prije vjerujem da će sada krenuti sukobi za vlasništvom nad naftnim poljima.Mislim da će vlasništvo nad naftom natjerati međunarodne faktore, koji su i moralno odgovorni za ovo stanje u Libiji, da se ponovo umiješaju u unutarnje odnose države. To će naravno biti potpuno pogrešan potez.Jedini pravi i jedini ispravan potez koji bi pomogao jest da se unutrašnja pitanja Libije prepusti Libijcima.“No imam osjećaj da se to neće dogoditi. Sada bi se već mogla kladiti kako će izgledati scenarij. Libija će dobiti međunarodnog administratora kao što ga je dobila BIH, Kosovo,ilči Istočna slavonija 90- tih. Međunarodna uprava ostat će dok bude bilo nafte, a od Libije kao države ostati će samo naziv .

Razmišljanje drugo:

Angele Merkel uspjela je u nečemu u čemu mnogi političari nisu, ujedinila je sve protivnike u Srbiji. Naljutili su se na njen zahtjev da se moraju povući iz sjevernog dijela Kosova. Predsjednik Srbije Boris Tadić tim povodom je rekao da postoji mogućnost da Srbija ove godine ne dobije status kandidata za članstvo u EU i datum početka pregovora o članstvu, ali da i pored toga ne može pristati na zahtjev da Srbija ukine svoje institucije na sjeveru Kosova i Metohije.Srbija neće napustiti svoj narod na Kosovu, ali neće niti odustati od eurointegracija":Nema što Srbi se Kosova ne odriču ni pod cijenu ulaska u EU.Ako ne ide danas ići će sutra,kaže Tadić.

Razmišljanje treće:

Danas se svi ljute na Jadranku Kosor zbog njenih izjava na Kosovu.Pa ne vidim što je tu čudno.Hrvatska je priznala Kosovo.Ima pravo prije svega ekonomski uspostavljati dublje veze i na taj dio Balkana..U čemu je problem? Problem je što su izbori blizu,.pa su svi nervozni. Bitno je da se predsjednik Josipović ne ljuti, ne daj bože da zatraži ostavku Premijerke zbog navodnog ne poštivanja susjeda.